

Zvali su me Doktor zato što sam bio student medicine. Jadnici su mislili da znam nešto o medicini, a ja sam imao samo položen ispit iz anatomije i relativno nedavno završen tečaj prve pomoći koji je bio obavezan za polaganje vozačkog ispita. Uvalili su mi bolničarsku torbicu u kojoj je bilo dosta zavoja i ostalog sanitetskog materijala i nju sam morao tegliti sa sobom na položaj.
Na južno bojište stigli smo početkom travnja 1992. i moj vod ( 1. vod 3. satnije) bio je smješten u Topolu. Položaj koji smo čuvali zvao se Bezimeni vis. Kasnije smo saznali da se u stvari zove Vjetreni mlin, ali kada smo stigli, od kolega boraca iz IV gardijske brigade naslijedili smo ga kao Bezimeni vis i tako je i ostao. Na položaju smo se mijenjali u tri grupe, svaka po 24 sata. Zapovjednik našeg voda bio je Marijan Kosić. Vojnici u vodu bili su: Kopecki - kao zamjenik zapovjednika voda, od "starih" dečki bili su Jure, Muški, Zvonko, Miljenko, Luka, Bjelopavlović. Ostali "novi" bili su: Seso, Streh, Orko, Ivan, Truli, Darko ( Mupi), Palfi Andrija, Ivon, Parac, (stigao je i odmah bio ranjen).
Vijest o odlasku sa zapadnoslavonskog ratišta došla mi je kao melem na ranu. Bilo mi je dosta blata, magle i mirisa paljevine koji se osjećao posvuda gdje god bih otišao. Što su dani bivali topliji time je taj smrad bivao sve jači i jači.
Dolazak Nepalskih vojnika u sklopu snaga UNPROFOR-a za mene kao mladog i neiskusnog vojnika sa svega 4 mjeseca staža u ovom kaosu rata izgledao je kao da je rat barem u ovome dijelu zemlje gotov. Politika me nikada nije interesirala, a u vojnu taktiku i strategiju se nisam razumio pa nisam niti shvaćao o čemu je riječ. U to vrijeme moji zapovjednici nisu smatrali da je bitno obavještavati vojnike o razvoju situacije na terenu, sve se smatralo tajnom, informacije o stanju i rasporedu neprijateljskih snaga bile su one koje sam saznao na Dnevniku ili gledajući neprijateljske vojnike na okolnim položajima kroz optiku snajperske puške ili dalekozor.