Kad su postrojbe Hrvatske vojske sredinom proljeća 1992. godine probile liniju bojišta u zaleđu Neuma, započela je luda utrka između nas i neprijateljskih vojnika. Linija koju smo čuvali mjesec i pol dana otkako smo došli na Južno bojište protezala se otprilike od zaljeva Bistrina preko sela i zaselaka u zaleđu istog - Topolo, Stupa, Štedrica, Ošlje, te vrhova iznad tih sela - Šumet, Velji vrh, Vrtog, Utrk... sve do zapadnog ruba Popova polja. Kad smo krenuli naprijed, cijelu smo liniju pomicali nevjerojatnom brzinom od sela do sela, s brda na brdo, sve do ceste koja povezuje primorsko mjesto Slano s mjestom Zavala na rubu Popova polja.
Ovu priču o boravku Tigrova na Južnom bojištu napisao sam ponukan činjenicom da je ta slavna akcija Hrvatske vojske, kojom je po prvi puta tijekom Domovinskog rata oslobođeno šire područje, jedna cijela regija, gotovo zanemarena i od strane medija i od strane drugih čimbenika koji bi trebali adekvatno vrednovati uspjehe Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata. Činjenica da je ovako uspješnu akciju provela još uvijek slabo opremljena vojska, bez adekvatne topničke potpore, trebala bi biti dovoljan razlog da se ovu akciju, umjesto zanemarivanja, stavi uz bok najslavnijim akcijama Hrvatske vojske - Bljesku i Oluji. Ovo je moj mali doprinos da se bar neki detalji iz tog vremena otrgnu od zaborava. 
Zvali su me Doktor zato što sam bio student medicine. Jadnici su mislili da znam nešto o medicini, a ja sam imao samo položen ispit iz anatomije i relativno nedavno završen tečaj prve pomoći koji je bio obavezan za polaganje vozačkog ispita. Uvalili su mi bolničarsku torbicu u kojoj je bilo dosta zavoja i ostalog sanitetskog materijala i nju sam morao tegliti sa sobom na položaj.Na južno bojište stigli smo početkom travnja 1992. i moj vod ( 1. vod 3. satnije) bio je smješten u Topolu. Položaj koji smo čuvali zvao se Bezimeni vis. Kasnije smo saznali da se u stvari zove Vjetreni mlin, ali kada smo stigli, od kolega boraca iz IV gardijske brigade naslijedili smo ga kao Bezimeni vis i tako je i ostao. Na položaju smo se mijenjali u tri grupe, svaka po 24 sata. Zapovjednik našeg voda bio je Marijan Kosić. Vojnici u vodu bili su: Kopecki - kao zamjenik zapovjednika voda, od "starih" dečki bili su Jure, Muški, Zvonko, Miljenko, Luka, Bjelopavlović. Ostali "novi" bili su: Seso, Streh, Orko, Ivan, Truli, Darko ( Mupi), Palfi Andrija, Ivon, Parac, (stigao je i odmah bio ranjen).
ODLAZAK IZ ZAPADNE SLAVONIJEVijest o odlasku sa zapadnoslavonskog ratišta došla mi je kao melem na ranu. Bilo mi je dosta blata, magle i mirisa paljevine koji se osjećao posvuda gdje god bih otišao. Što su dani bivali topliji time je taj smrad bivao sve jači i jači.
Dolazak Nepalskih vojnika u sklopu snaga UNPROFOR-a za mene kao mladog i neiskusnog vojnika sa svega 4 mjeseca staža u ovom kaosu rata izgledao je kao da je rat barem u ovome dijelu zemlje gotov. Politika me nikada nije interesirala, a u vojnu taktiku i strategiju se nisam razumio pa nisam niti shvaćao o čemu je riječ. U to vrijeme moji zapovjednici nisu smatrali da je bitno obavještavati vojnike o razvoju situacije na terenu, sve se smatralo tajnom, informacije o stanju i rasporedu neprijateljskih snaga bile su one koje sam saznao na Dnevniku ili gledajući neprijateljske vojnike na okolnim položajima kroz optiku snajperske puške ili dalekozor.
22. 4. 1992. Štedrica, zaleđe Neuma, Južno bojište.
Već u 6 ujutro krenuli smo prema mostu na Bistrini. Redovita smjena dečki iz prve satnije Žuna. Prije mosta dečki brzo izlaze, a ekipa s položaja uskače u kamion, nije pametno dugo se zadržati jer smo na nišanu neprijateljskog položaja na drugoj strani mosta. Ostavljam ih u Štedrici. Odlazim u bazu Klek, popuna goriva i na popravak kamiona. Pukao mi je križ homokinetičkog zgloba u prvom lijevom kotaču. Nakon što je Panta pogledao kvar, kaže da mora naručiti dio.
S obzirom da dečki iz prve satnije teško mogu funkcionirati bez kamiona, uzimam stodesetku dok ne osposobimo moj kamion. U međuvremenu, čujem da je počeo napad na položaj koji je držala treća satnija Žuna, moja bivša postrojba. Ne sjećam se točno tko je išao s menom do zapovjedništva u Imotici. Kad sam došao tamo, čuo sam da je situacija dosta loša, da položaje treće satnije tuku ubitačno, pogotovo Bezimeni vis. Navodno je već bio odbijen jedan pješački napad. Trebalo je hitno otpremiti popunu streljiva i granata za mali minobacač 60 mm, kao i nekog tko zna s njim rukovati. Mislim da je i nišan bio u Topolu, tako da je minobacač bio praktički neupotrebljiv.
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!
![](https://mydataknox.com/img/banner/banner-hosting-300x250.jpg")